Svaki roditelj kroz kvalitetno roditeljstvo želi odgojiti svoje dijete najbolje što zna. Ono što roditelji nazivaju odgojem često je prikriveni pokušaj navođenja djeteta da postupi onako kako oni misle da je za dijete najbolje. Tako djetetu oduzimaju priliku da uči, procijeni, uspije ili pogriješi svojom odlukom. Roditeljstvo vidim kao vođenje i poticanje djeteta da donosi odluke, da razmišlja i da se razvije kao samostalna i odgovorna osoba. Kao roditelji morali bi biti odgovorni davati djetetu do znanja da ga prihvaćamo, da imamo povjerenja u njega, da mu pokažemo da je sposobno donositi odluke i biti samostalno. Dati djetetu priliku da uči, pogriješi i snosi posljedicu.

Donoseći odluke umjesto djeteta rušimo njegov integritet pokazujući mu da je nesposobno, da mi znamo bolje. Metoda „upravljanje problemnim situacijama“ pruža nam priliku da, na jednostavan i uvijek primjenjiv način, djecu možemo podučavati o njihovim potrebama, učiti ih da imaju mogućnost izbora i samostalnost u zadovoljavanju svojih potreba. Učimo ih da sami mogu (u)činiti nešto za sebe, da mogu sami sebi pomoći u brojnim situacijama s kojima se sreću kroz odrastanje i time stvaramo temelj za aktivan i odgovoran odnos djeteta prema sebi samom.

 

Potrošiti golemu energiju na rješavanje sukoba i to često bez rezultata, pogotovo kada radite u osnovnoj školi sa stotinjak djece dnevno, znači biti nesretan, neučinkovit i pod stalnim stresom. Kada rješavate problematično ponašanje djece po UPS modelu, ne okrivljujete dijete, stoga se ono ne bavi smišljanjem obrane, već razmišlja o svom ponašanju, o mogućnostima da nešto promijeni kako ne bi imalo loše posljedice. Na taj način stječete njegovu privrženost i povjerenje što vam omogućuje daljnji uspješan rad na njegovu napredovanju. To je lijep osjećaj! Mislim da je UPS model tiha revolucija u učenju pozitivnog ponašanja djece i odraslih. Rješavanje teškoća postaje poput istraživanja, a ne teret. Često imam osjećaj da autorici UPS modela neću nikada moći pokazati koliko cijenim njezin rad i koliko sam joj zahvalna jer mi je tim modelom pomogla i u odgoju vlastite djece.

Krajem prošle pedagoške godine bila sam jako ponosna na generaciju koja je odlazila u školu. Mislim da su djeca bila veoma uspješna u rješavanju problemnih situacija, a veliku zaslugu tom uspjehu pridavala sam UPS modelu. I roditelji djece su na različite načine izražavali zadovoljstvo dječjom komunikacijom. Nekoliko djece samostalno se na igralištu uključivalo kao pomagači u rješavanje sukoba mlađe djece početnim pitanjem “Što se dogodilo?”… Meni je UPS model pomogao bolje razumjeti dječje potrebe i ponašanja uzrokovana tim potrebama. Isto tako, pomogao mi je upućivati djecu u komunikaciju u kojoj će reći svoje želje, pokazati što mogu učiniti da bude ugodno svima, što činiti kada dvoje djece želi jednu igračku. Možda sam zaboravila početak rada s prošlom generacijom, ali vidim da sada, na početku rada u novoj mlađoj (jasličkoj) skupini treba još dosta rada na 0-tom koraku, tj. na ponašanjima koja nisu ugrožavajuća ni za koga.

Zašto sam imala potrebu upoznati se s UPS modelom ?
Nisam bila zadovoljna rezultatima koje sam postizala U RJEŠAVANJU PROBLEMA SA SVOJIM DJETETOM, a način na koji sam rješavala problem nije dao trajni željeni učinak.
Nisam bila zadovoljna ni načinom, niti rezultatima. A pri tome je vrlo često ostajao ”gorak okus” i kod mene i kod djeteta.
Kad sam upoznala UPS model upoznala sam potpuno drugačiji način komunikacije od one koju sam do tada upotrebljavala. Prepoznala sam kako sam se do tada razgovarala sa svojim djetetom. Osjećala sam veliku krivnju i odgovornost za sve što sam činila svome djetetu.
Način kako željeno rješenje postići s djetetom bilo mi je otkriće, bilo je potpuno novo. Naučila sam kako riješiti problem bez svađe. Dosadašnja iskustva u korištenju UPS modela daju mi sigurnost da ću i sve buduće probleme s djetetom i drugima rješavati na način da se osjećam dobro, rasterećeno, bez grča i što je najvažnije bez osjećaja krivnje. Kad god se pojave problemi pojavi se i frustracija, što ima više problema frustracija raste, ako se problemi ne rješavaju frustracija se gomila, sve sam to iskusila. Sada rješavam problem čim se pojavi i to jedan po jedan. Naučila sam rješavati probleme s djetetom i drugima da smo i dijete i ja i drugi zadovoljni kroz rješavanje problema.
Nije mi lako jer još nisam spontano naučila rješavati sve probleme. Katkada si zapisujem što ću i kako reći. Uporna sam u upotrebi naučenog jer sam se uvjerila da je upotrebom UPS modela rješavanje problema uspješno i ugodnije.

Model UPS pomogao mi je na osobnoj i profesionalnoj razini. Naučila sam činjenično promatrati i razgovarati, zatim da svatko ima izbor kako će se ponašati da bi zadovoljio osnovne ljudske potrebe ne ugrožavajući sebe, druge i imovinu. Sada svaku problemnu situaciju doživljavam kao izazov, tj. novu priliku za učenje, građenje i njegovanje dobrih odnosa s ljudima, u kojem nema gubitnika i pobjednika. Svatko je pobjednik. Metoda 5 KORAKA mi je “NIT VODILJA” koja jasno i činjenično vodi k POBJEDI. MODEL ČOVJEKA pomaže da zorno vidimo problemnu situaciju, tj. kako smo se osjećali? Koje su potrebe bile ugrožene? Što smo radili? Što bi još mogli raditi da bi potrebe bile više zadovoljene, tj. da bi se osjećali bolje? I na kraju, za mene “KLJUČ RJEŠENJA” samoprocjena (što je za mene bolje).

Kao roditelj često sam osjećala nedovoljnu kompetentnost i mislila sam kako mi nedostaje nešto kao spona, kao čarobni štapić, što bi mi pomoglo u rješavanju konfliktnih situacija između mene i moje djece. Borila sam se sa željom, kako istovremeno zadovoljiti svoje i njihove potrebe i čije su važnije. Nalazila sam opravdanja za njihove postupke. Kako bih izbjegla konflikte sve što je trebalo biti njihova odgovornost i obaveza preuzimala sam na sebe i sve napravila umjesto njih. Osjećala sam se stalno nemoćno, frustrirano i preopterećeno. Uporno sam tražila rješenja da mi kao roditelju ne bude tako teško i da budem sigurnija da sam svojoj djeci dobar roditelj. Za mene je UPS model bio otkriće. U samom početku bilo mi je olakšavajuće otkriće da za sve probleme nisam ja odgovorna i da prvenstveno trebam prepoznati – osvijestiti tko ima problem. Imam li ja problem, dijete ili je problem zajednički. To je bio tek prvi korak. Zatim mi je jako pomoglo saznanje da nisam odgovorna zadovoljavati dječje želje. Slijedilo je osvještavanje o temeljnim ljudskim potrebama i kako ih zadovoljiti, a da ne ugrozim dječje potrebe. Kad sam naučila korake rješavanja problema bila sam uporna i neprestano sam isprobavala i primjenjivala pet koraka u rješavanju problema. Prvo sam postala svjesna promjene u sebi upornom primjenom svega što sam kroz UPS naučila. Tada sam naknadno i paralelno uočavala i promjene u ponašanju svoje djece. Nisam odustajala od primjene novog načina rješavanja problema kroz pet koraka. U samom početku bilo mi je teško jer su me zadirkivali u obitelji da se čudno razgovaram, ali bila sam uporna. Dugo mi je trebalo da počnem u svakodnevnoj komunikaciji UPS model koristiti nesvjesno i spontano u svim situacijama. Isplatilo se, moj odnos s djecom postao je kvalitetniji, prisniji i tolerantniji i time sam pomogla i sebi i njima.