Za UPS sam prvi put čula od odgajateljica DV „Vedri dani“ iz Zagreba koje su tu metodu primjenjivale u rješavanju sukoba među djecom. Uobičajeni
način discipliniranja bio je staviti dijete u time out kada se ne ponaša poželjno, a nagraditi ga riječju „Bravo!“ kada napravi nešto dobro. Ubrzo sam shvatila da je riječ o zadivljujućem i, najvažnije, učinkovitom obrascu kojim
se osigurava dobrobit svih sudionika u sukobu. Imala sam silnu želju naučiti taj način komunikacije ne bih li i sebi olakšala rad s djecom na pedagoški prihvatljiv i suvremen način. U situacijama sukoba među djecom osjećala sam se bespomoćno. Nadala sam se da će me to nekako neopaženo mimoići, da će netko drugi to preuzeti i odraditi, a pritom sam se osjećala jadno i nekompetentno, pogotovo zbog toga što radim u vrtiću gdje su sukobi među djecom svakodnevni i gdje ih svi, kako sam mislila, osim mene uspješno rješavaju. Dodatni teret bila mi je informacija iz suvremene stručne literature o tome da stres uništava neurone, a svi stalno tvrdimo kako kvalitetno potičemo djetetov razvoj i stvaranje novih sinapsi.
Osim u tim situacijama, primijetila sam da odgajatelji i članovi stručnog tima izuzetno vješto komuniciraju i međusobno i s roditeljima te da rješavaju probleme konstruktivno. Nije bila rijetkost da se nakon „rasprave“ i potencijalno burnih razgovora razvedri atmosfera i da svi nakon razgovora odlaze zadovoljni ishodom i riješenim problemima. Silno mi je nedostajala ta vještina, tako da sam bila jako uzbuđena kad sam krenula na UPS edukaciju.
Radionice su bile jako živopisne, s primjerima iz prakse i svakodnevnog privatnog i profesionalnog života. Osim toga, svaka radionica poslužila je meni (a sigurna sam i drugima) kao psihoterapija, jer sam na njoj dobila „alate“
koji mi neopisivo pomažu u komunikaciji s drugima. Shvatila sam da svatko komunicira najbolje što zna. Naučila sam razdvojiti želju od potrebe, kao i da je važno osvijestiti, prepoznati i reći što točno želimo i zbog čega te razgovarati iz pozicije ravnopravnosti, a ne moći. Ponekad se čovjek začudi nad samim sobom kad shvati iz koje potrebe izvire njegova želja. Naučila sam (i još uvijek učim) držati se konkretne teme/problema tijekom razgovora, a ne skretati razgovor na odnos; ne uvrijediti se kad mislim da netko nije u pravu, jer svatko ima svoju percepciju situacije, svatko ima „svoju sliku“ i treba je
kao takvu prihvatiti.
Osobito sam oduševljena saznanjem i svjedočenjem da i djeca od najranije dobi mogu naučiti tako komunicirati, jer djeca prije svega uče po modelu, a taj model trebali bismo im biti mi. Sva suvremena pedagoška i neuroznanstvena istraživanja potvrđuju doprinos takvog pristupa djetetovom razvoju, ne samo u području komunikacije, već od prvih razina samoregulacije do
kreativnog rješavanja problema. Poseban izazov mi je primjena UPS metode u radu s djecom s teškoćama u razvoju, jer je svako dijete poseban univerzum
i nitko ne zna dokle sežu granice djetetovih mogućnosti.
Toplo se nadam da će primjena UPS metode zaživjeti u sustavu našeg odgoja i obrazovanja od najranije dobi do fakulteta na kojima se obrazuju budući pedagoški djelatnici.

 

 

Težak dio učiteljskog rada odnosi se na iskazivanje i saznanje problema. Sudjelovanjem na predavanjima shvatio sam kako neki problemi nisu tuđi, već moji. Primjenjujući stečene vještine, oslobodio sam se nelagode koju sam osjećao u problemnoj situaciji. Problemu više ne pristupam sa strahom već s rješenjem.

 

 

 

UPS je prisutan u mojoj odgajateljskoj karijeri od izlaska knjige „Lutka vodič“, ali sam ga intenzivnije počela koristiti posljednjih nekoliko godina u radu s djecom u Velikoj Britaniji gdje mi se pokazao vrlo učinkovitim. UPS je naveden u mom životopisu kao dio mog profesionalnog usavršavanja. Pomogao mi je u praktičnom dijelu mog posljednjeg intervjua za posao kad sam trebala riješiti sukob između dva četverogodišnjaka oko dijeljenja igračke.
Nedavne online radionice s Nevenkom Modrić i Ljiljanom Šarić doprinijele su još boljem razumijevanju UPS-a. Često se oslanjam na njegove korake i u situacijama koje ne uključuju samo djecu već i odrasle, bili oni članovi obitelji, prijatelji ili poslovni suradnici.
Zahvalna sam autorici Nevenki što me je uključila u svoju originalnu edukaciju UPS-om i time obogatila moju odgajateljsku karijeru, a i mene kao osobu. 

Sad sam pred mirovinom, a cijeli svoj radni vijek odradila sam u vrtiću. Tijekom svake pedagoške godine često je bilo potrebno razgovarati s roditeljima djece zbog raznovrsnih problemnih situacija. Uvijek bi se prije početka tih razgovora osjećala neka nelagoda – znalo se da roditelji dolaze ljutiti, nezadovoljni ili u brizi. Međutim, redovno se već u prvim minutama razgovora spoznalo da smo svi na istoj strani – na strani djeteta. U postizanju kvalitetnije suradnje s roditeljima pomoglo mi je korištenje UPS metode, a ujedno su i roditelji sami željeli saznati više o primjeni UPS metode u odgoju svoje djece.

UPS edukaciju sam prošla 2019. godine s nekoliko kolegica u Dječjem vrtiću „Župa dubrovačka“ pod vodstvom stručnih „upserica“, prof. Nevenke Modrić i pedagoginje Ljiljane Šarić. Edukacija mi je bila jako zanimljiva. Bila je drugačija od svih ostalih. Naučila sam kako pristupiti drugoj osobi, bila ona odrasla ili malo dijete, na drugačiji način od onog tradicionalnoga kojega
svi poznajemo. Drvenu lutku vodič primjenjujem u radu s djecom zajedno s čarobnim pitanjima: Što se dogodilo?, Što ti želiš?, Što bi to tebi sad značilo? Metoda je jako korisna i preporučila bih je svima!

Nakon uspješno završene edukacije i pročitanog priručnika iz osobnog iskustva mogu reći kako će vam UPS metoda promijeniti život na bolje kada je riječ o međuljudskim odnosima, ali i odnosu s vama samima.
Riječ je o načinu razmišljanja koji nam ukazuje na važnost uvažavanja sebe i ljudi iz okoline i koji nas uči kako to i primijeniti u životu. Bilo da se radi o izazovima na koje nailazite u odnosu s članovima obitelji, partnerom,
djetetom, prijateljima ili kolegama, UPS metoda će vam pomoći u uspješnom svladavanju svih situacija u kojima se možete naći tijekom svih faza svoga života. UPS je primjenjiv uvijek i svuda. Probajte, uistinu „radi!“

Upoznajući UPS model, ubrzo mi se horizont sagledavanja njegove primjene s područja razvoja socijalne kompetencije proširio na supstancijalnu
vrijednost modela za cjelokupni odgojno-obrazovni proces. Taj unikatni odgojni model, duboko i sveobuhvatno stručno promišljen, znanstveno provjeren, te minuciozno razložen za operativno djelovanje u odgojno-obrazovnoj praksi sveobuhvatno i koherentno objedinjuje sve segmente kvalitetnog odgojno-obrazovnog djelovanja koje se temelji na humanističkom pristupu i demokratskim načelima – krunski je model cjelovitog humanističkog demokratskog pedagoškog djelovanja.
Usmjerio me je stoga na dublje poniranje u sagledavanju i propitivanju esencijalnog u pedagoškom djelovanju; etičkih i pedagoških vrijednosti, intrapersonalne i interpersonalne dinamike, kvalitetnih socijalnih odnosa,
kvalitetnog vođenja, participativnosti djeteta, teorija potreba i motivacijskog procesa… Naime, iako se pozitivne atribucije svega navedenog već duže vrijeme proklamiraju u pedagoškom djelovanju, napose u obvezujućim kurikulumskim dokumentima za rani i predškolski odgoj, pitanje je koliko ih zaista živimo, koliko su zaista utkane u kulturu našeg odgojno-obrazovnog djelovanja.

To je bilo i sržno u stručnim diskursima tima odgajatelja koji su se opredijelili za primjenu UPS modela, a kojem sam bila voditelj u vrtiću, u suradnji i uz djelatnu podršku autorice modela. Vezano za to izdvajam značajne dijelove procesa u radu tima.
Prvenstveno je to uvid da nam u primjeni modela „poznatost“ ključnih sastavnica može biti zamka kvalitetne primjene. Inicijalno je bilo nužno procijeniti naše istinske stavove i naše činjenje vezano za aktivnu, maksimalno sudjelujuću ulogu djeteta u odgojno–obrazovnom procesu: iskazujemo li uistinu i bez zadrške povjerenje djetetu u njegove sposobnosti i autentično
poštovanje njegove osobnosti, podržavajući ga u emancipativnosti i autonomnosti.
Prirodno je dalje uslijedila potreba za procjenom o tome koliko smo kvalitetni modeli međusobno uvažavajuće komunikacije i s djetetom i svim drugim osobama u okruženju, jer kvalitetno vođenje/demokratski odgoj počiva na kvalitetnom odnosu.
Izdvojila se i važnost procjene koliko zaista dubinski razumijemo temeljne potrebe kako bismo kvalitetno vodili dijete u samospoznavanju njegovih potreba. Osvijestili smo kako nerijetko olako zaključujemo da smo o
potrebama odavno sve apsolvirali. To je krucijalno imajući u vidu da je tu bit/jezgra odgojno–obrazovnog procesa: doprinijeti da osoba zna i posjeduje sposobnosti autonomno, kreativno, kvalitetno i odgovorno zadovoljavati svoje potrebe, ostvarivati osobnu cjelovitu dobrobit, ne ugrožavajući dobro drugoga i sveukupnog životnog okruženja.
Stalnu samoprocjenu/procjenu i u primjeni svih sastavnica modela dodatno želim naglasiti kao nezaobilazan preduvjet njegove učinkovitosti u praksi. To se može činiti redundantnim, jer je to podrazumijevajući i obvezan segment i inače u odgojno–obrazovnom radu, no čini li se to i kako?
Iza svake samoprocjene i procjene redovito se otvara prostor daljnjeg razvoja i učenja voditelja. To sve podrazumijeva da svaki voditelj modela kontinuirano uči o: kvalitetnoj komunikaciji, kulturi dijaloga, kvalitetnom vođenju, razvoju kulture mišljenja, prirodnom učenju djeteta, razvoju i načinima podupiranja djetetove kreativnosti, djetetovoj samomotivaciji, samousmjeravanju i samoorganiziranju, razvoju etičkih vrijednosti…, a potom je i svega usvojenog promicatelj.
Takav voditelj, uz ostale uloge, živi i ulogu autentično zauzetog učenika uživajući u rastu svoje pedagoške kompetencije u cjelini. Zadovoljstvo rastom svojih pedagoških kompetencija posebno ističu sudionice tima. Samo takav voditelj može podržati razvoj samosvjesnog, samopouzdanog, samostalnog, odgovornog, kreativnog i kompetentnog djeteta te može optimalno podržati razvoj svih djetetovih potencijala, ostvarivati visokokvalitetno partnerstvo u tome s roditeljima i svim drugim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa. Izdvojena je važnost kvalitete vođenja – voditelja jer je, osim što je to
okosnica primjene modela, o toj kvaliteti ovisna i kvaliteta odgojno–obrazovnog procesa uopće u svim njegovim sastavnicama kao i cijela organizacijska
kultura odgojno–obrazovne ustanove.
Stoga, a i zbog svih drugih pedagoških vrijednosti koje je autorica modela u njemu virtuozno objedinila, model ima vrhunsku vrijednost ne samo specifično za područje razvoja socijalnih kompetencija, nego za cjelokupni
odgojno-obrazovni proces i suvremenu pedagogiju.

Svaki roditelj kroz kvalitetno roditeljstvo želi odgojiti svoje dijete najbolje što zna. Ono što roditelji nazivaju odgojem često je prikriveni pokušaj navođenja djeteta da postupi onako kako oni misle da je za dijete najbolje. Tako djetetu oduzimaju priliku da uči, procijeni, uspije ili pogriješi svojom odlukom. Roditeljstvo vidim kao vođenje i poticanje djeteta da donosi odluke, da razmišlja i da se razvije kao samostalna i odgovorna osoba. Kao roditelji morali bi biti odgovorni davati djetetu do znanja da ga prihvaćamo, da imamo povjerenja u njega, da mu pokažemo da je sposobno donositi odluke i biti samostalno. Dati djetetu priliku da uči, pogriješi i snosi posljedicu.

Donoseći odluke umjesto djeteta rušimo njegov integritet pokazujući mu da je nesposobno, da mi znamo bolje. Metoda „upravljanje problemnim situacijama“ pruža nam priliku da, na jednostavan i uvijek primjenjiv način, djecu možemo podučavati o njihovim potrebama, učiti ih da imaju mogućnost izbora i samostalnost u zadovoljavanju svojih potreba. Učimo ih da sami mogu (u)činiti nešto za sebe, da mogu sami sebi pomoći u brojnim situacijama s kojima se sreću kroz odrastanje i time stvaramo temelj za aktivan i odgovoran odnos djeteta prema sebi samom.

 

Potrošiti golemu energiju na rješavanje sukoba i to često bez rezultata, pogotovo kada radite u osnovnoj školi sa stotinjak djece dnevno, znači biti nesretan, neučinkovit i pod stalnim stresom. Kada rješavate problematično ponašanje djece po UPS modelu, ne okrivljujete dijete, stoga se ono ne bavi smišljanjem obrane, već razmišlja o svom ponašanju, o mogućnostima da nešto promijeni kako ne bi imalo loše posljedice. Na taj način stječete njegovu privrženost i povjerenje što vam omogućuje daljnji uspješan rad na njegovu napredovanju. To je lijep osjećaj! Mislim da je UPS model tiha revolucija u učenju pozitivnog ponašanja djece i odraslih. Rješavanje teškoća postaje poput istraživanja, a ne teret. Često imam osjećaj da autorici UPS modela neću nikada moći pokazati koliko cijenim njezin rad i koliko sam joj zahvalna jer mi je tim modelom pomogla i u odgoju vlastite djece.

Krajem prošle pedagoške godine bila sam jako ponosna na generaciju koja je odlazila u školu. Mislim da su djeca bila veoma uspješna u rješavanju problemnih situacija, a veliku zaslugu tom uspjehu pridavala sam UPS modelu. I roditelji djece su na različite načine izražavali zadovoljstvo dječjom komunikacijom. Nekoliko djece samostalno se na igralištu uključivalo kao pomagači u rješavanje sukoba mlađe djece početnim pitanjem “Što se dogodilo?”… Meni je UPS model pomogao bolje razumjeti dječje potrebe i ponašanja uzrokovana tim potrebama. Isto tako, pomogao mi je upućivati djecu u komunikaciju u kojoj će reći svoje želje, pokazati što mogu učiniti da bude ugodno svima, što činiti kada dvoje djece želi jednu igračku. Možda sam zaboravila početak rada s prošlom generacijom, ali vidim da sada, na početku rada u novoj mlađoj (jasličkoj) skupini treba još dosta rada na 0-tom koraku, tj. na ponašanjima koja nisu ugrožavajuća ni za koga.

Zašto sam imala potrebu upoznati se s UPS modelom ?
Nisam bila zadovoljna rezultatima koje sam postizala U RJEŠAVANJU PROBLEMA SA SVOJIM DJETETOM, a način na koji sam rješavala problem nije dao trajni željeni učinak.
Nisam bila zadovoljna ni načinom, niti rezultatima. A pri tome je vrlo često ostajao ”gorak okus” i kod mene i kod djeteta.
Kad sam upoznala UPS model upoznala sam potpuno drugačiji način komunikacije od one koju sam do tada upotrebljavala. Prepoznala sam kako sam se do tada razgovarala sa svojim djetetom. Osjećala sam veliku krivnju i odgovornost za sve što sam činila svome djetetu.
Način kako željeno rješenje postići s djetetom bilo mi je otkriće, bilo je potpuno novo. Naučila sam kako riješiti problem bez svađe. Dosadašnja iskustva u korištenju UPS modela daju mi sigurnost da ću i sve buduće probleme s djetetom i drugima rješavati na način da se osjećam dobro, rasterećeno, bez grča i što je najvažnije bez osjećaja krivnje. Kad god se pojave problemi pojavi se i frustracija, što ima više problema frustracija raste, ako se problemi ne rješavaju frustracija se gomila, sve sam to iskusila. Sada rješavam problem čim se pojavi i to jedan po jedan. Naučila sam rješavati probleme s djetetom i drugima da smo i dijete i ja i drugi zadovoljni kroz rješavanje problema.
Nije mi lako jer još nisam spontano naučila rješavati sve probleme. Katkada si zapisujem što ću i kako reći. Uporna sam u upotrebi naučenog jer sam se uvjerila da je upotrebom UPS modela rješavanje problema uspješno i ugodnije.

Model UPS pomogao mi je na osobnoj i profesionalnoj razini. Naučila sam činjenično promatrati i razgovarati, zatim da svatko ima izbor kako će se ponašati da bi zadovoljio osnovne ljudske potrebe ne ugrožavajući sebe, druge i imovinu. Sada svaku problemnu situaciju doživljavam kao izazov, tj. novu priliku za učenje, građenje i njegovanje dobrih odnosa s ljudima, u kojem nema gubitnika i pobjednika. Svatko je pobjednik. Metoda 5 KORAKA mi je “NIT VODILJA” koja jasno i činjenično vodi k POBJEDI. MODEL ČOVJEKA pomaže da zorno vidimo problemnu situaciju, tj. kako smo se osjećali? Koje su potrebe bile ugrožene? Što smo radili? Što bi još mogli raditi da bi potrebe bile više zadovoljene, tj. da bi se osjećali bolje? I na kraju, za mene “KLJUČ RJEŠENJA” samoprocjena (što je za mene bolje).

Kao roditelj često sam osjećala nedovoljnu kompetentnost i mislila sam kako mi nedostaje nešto kao spona, kao čarobni štapić, što bi mi pomoglo u rješavanju konfliktnih situacija između mene i moje djece. Borila sam se sa željom, kako istovremeno zadovoljiti svoje i njihove potrebe i čije su važnije. Nalazila sam opravdanja za njihove postupke. Kako bih izbjegla konflikte sve što je trebalo biti njihova odgovornost i obaveza preuzimala sam na sebe i sve napravila umjesto njih. Osjećala sam se stalno nemoćno, frustrirano i preopterećeno. Uporno sam tražila rješenja da mi kao roditelju ne bude tako teško i da budem sigurnija da sam svojoj djeci dobar roditelj. Za mene je UPS model bio otkriće. U samom početku bilo mi je olakšavajuće otkriće da za sve probleme nisam ja odgovorna i da prvenstveno trebam prepoznati – osvijestiti tko ima problem. Imam li ja problem, dijete ili je problem zajednički. To je bio tek prvi korak. Zatim mi je jako pomoglo saznanje da nisam odgovorna zadovoljavati dječje želje. Slijedilo je osvještavanje o temeljnim ljudskim potrebama i kako ih zadovoljiti, a da ne ugrozim dječje potrebe. Kad sam naučila korake rješavanja problema bila sam uporna i neprestano sam isprobavala i primjenjivala pet koraka u rješavanju problema. Prvo sam postala svjesna promjene u sebi upornom primjenom svega što sam kroz UPS naučila. Tada sam naknadno i paralelno uočavala i promjene u ponašanju svoje djece. Nisam odustajala od primjene novog načina rješavanja problema kroz pet koraka. U samom početku bilo mi je teško jer su me zadirkivali u obitelji da se čudno razgovaram, ali bila sam uporna. Dugo mi je trebalo da počnem u svakodnevnoj komunikaciji UPS model koristiti nesvjesno i spontano u svim situacijama. Isplatilo se, moj odnos s djecom postao je kvalitetniji, prisniji i tolerantniji i time sam pomogla i sebi i njima.